Na Tavanu

Welcome to the darker parts of my soul.


13.01.2015.

On vuče moje niti

Ti si jedno malo nježno stvorenje koje ima posebne oči koje vide samo određene boje i uši koje čuju samo određene riječi. Ja da ti pričam, nemam više šta. Rekla sam i šta imam, a i šta nemam. Uvukla sam se u splet laži i tu živim, mada nema krivca, ja krivim samu sebe. Ja tebe volim i ti voliš mene, ali drugačije gledamo na istu ljubav. I zato nas više neće biti. Bojiš me se, ja ne znam zašto. Sretan ti put, čuvaj se.

09.01.2015.

Damn.

"nije nejasno, stvari su jasne, nego ih ti nisi prihvatila

zbog toga ti fali, zbog toga se ne možeš pomiriti sa mnoštvom toga, ne možeš se strpiti, kao što i prije nisi mogla, pa mu priznaš svašta nešta

i sve dok te stvari ne budeš prihvatila, vaš odnos je na klimavim nogama, a da bi ih prihvatila moraš ubiti sva očekivanja

a ne možeš ih ubiti sve dok imaš nade, a nade imaš zato što nećeš da prihvatiš neke stvari

začarni krug"



Definiši zbog čega mi nedostaje?
Možda se činim naivna?
nezrelo blesavo dijete?
razbijam glavu
nezrelim blesavim stvarima?
Reći ću ti brutalno iskreno-

Moji jajnici odumiru treći dan,
nisam nesuvisla
znači...
Svijet boli kurac za moje stihove.
Svijet boli kurac što se ja sekiram
oko bliže porodice i šta će njima biti
oko pitanja Boga i religije
oko ljubavi koju osjećam
Svijet boli kurac što ja pjevam
Svijet boli kurac što sam ja ružna i debela
Svijet boli kurac.
I, generalno, i meni bi bilo svejedno,
da ja ne izrazim sebe vulgarno,
da želimm odustati
ne ne ee.
U svijetu sam kojeg boli kurac
našla nešto prelijepo.
bolje od tebe
bolje od mene
bolje od ičeg na šta ću naići.
i mogu progutati suze
mogu ubiti želju
mogu olančati ponašanje.
ali ne mogu izgubiti nadu
kad vidiš nešto lijepo
sitni djelić tebe se proljepša
kad voliš nešto lijepo,
mogao bi i ti postati neružan
imaš jedra , samo ti fali vjetar
da ljepota zavoli tebe.
Pa makar i prijateljski.

02.01.2015.

PORUKA U KASNE SATE

UVIJEK JE BH TELECOM

U tvom gradu snijeg
U mome vije bura
Dobro pade bijeg
K'o kajmak i pura

Pišem pjesme, sve same rime
ponosim se time
jer ako zadnji slog nije isti
računi nisu čisti.

Pisala sam jednom više puta,
O dječaku mekane kose
Što mi ga u snove vile donose
Jer sudbina biješe kruta

Opkoračenje, raskoračenje
Šuma krčenje,
papira ispisivanje
sranje.


Haj sad fajront kad ti reknem. Jah. Ma mrš! Nisam pila, ja ne pijem, ja sam pjanski nesuvisla i mudovita po prirodi. Mudra, htjedoh reći. Al i mutna. ima ba tu misterije kad ti kažem. tvoje je samo da se zaljubiš. Tvoja bivša ima noge sa senzorima ko vrata tržnih centara. Zrelji se, proberi se.

Razligu. Ja ću se za tebe raspitivat, ako šta usfali, javi, ako mognem pomoć, pomoći ću. Ti se ne sekiraj, odsjeci se, u zadnje vrijeme volim reć da sam čedna, al' da imam srce kurve. Zacijeli brzo, Bgm.

. i ti *neprimjetno jebi *neprimjetnu *neprimjetnost. *neprimjetni kretenu.

30.12.2014.

oh franz

o gavrilo sta ucini
spali svijet
jednom sibicom
o gavrilo
o.

stoljece prodje, gavrilo
rijetki uce o tebi
oni sto pamte
pomrli su

al sto niko ne opjeva
u zemlji sevdaha
ni tebe
ni one sto rastavi

Jebiga
nisu svi pijani
prije podne

30.12.2014.

Kasnim

Šta god da se desilo, mogu to opravdati razlikom u godinama. Mogu i svojim neizglednim izgledom. Mogu kriviti i melanholiju i jadnost, sklonost patetičnim poemama u kasne sate. Ipak, pravdanje godinama mi je najdraže. Ljubav je kompromis. Zavoljevši ljepotu u tebi, vidjela sam ljepotu na tebi. Šta je lice spram naličja? Zaklopi oči i reci mi šta vidiš? Staklo sam, krhko. Umrljano krvlju. Čaj sam zeleni sa cvjetovima jasmina. Sparno sam pasije popodne, i čaša ledene limunade da utaži žeđ i ohladi ljutnju. Ja sam snijeg u ledenu novogodšnju noć i džemper da te zgrijem i spasim zebsti.
Ali u to se ne možeš zaljubiti. Godine. Drugačija imamo shvatanja ljubavi. Meni je ljubav kompromis. S tobom mogu i da šutim i da pričam i da se smijem i da plačem. S tobo sam sigurna i jedino se bojim da te ne izgubim. Već jesam, zar ne?

28.12.2014.

Ironija

On je ljut
Jer mi je
Slomio
Srce

On je ljut.

Ja sam kriva.
Ja sam kriva.
Ja sam kriva.
Ja nisam "to je to".
Ja sam "to nije to".
Ja sam nisam.
I ne mogu biti.

28.12.2014.

Pjesma za dok pada snijeg

Ovo je pjesma
Za dok pada snijeg
Za čekanje kraj telefona
dok kraj decembra
I godine
donose privilegiju majci
da u ljutnji izgovara
TEBI JE DVADESETA

Ovo je pjesma
za dok pada snijeg
Za mehki muk prekinut
škripom čizama
cvokotom zuba
jecanjem u jastuk

Roletne nisam digla do tri popodne.
Kad sam navečer iskoračila
Šokirala sam se.
Pao je snijeg.
U šoku
Padoh i ja
Na zadnjicu.
I smiješno mi bi.

Debela cura
Slomljenog srca
Lomi guzicu
jer je
Pao prelijepi
tihi
Mehki
Snijeg.

U gluha doba noći,
Usnulom ulicom je odzvanjalo
moje smijanje

18.12.2014.

Dani bezbrižja

Dišem tvoj dah
Običan zrak težak je za moja pluća
Provodiš me svojim sjećanjem kroz Bejrut
Ja sam već tamo
Tumaram ulicama izgrađenim od tvojih riječi

Moja pitanja pretkana u strepnje
Režu zapešća
Urlaju u želucu
Vrište u mislima

Tvoji strahovi pretočeni u nervozu
Tutnjaju glavoboljom
Proždiru u jetri
Titraju na kapku

Kad si kraj mene
Utihnu u meni sve oluje
Kad sam kraj tebe
Razvedri se oblačje tvog čela

Jedno drugom oduzimamo tugu
I u bezvremenskom ekvilibriju
Živimo dane bezbrižja
Objašnjavajući šta je sreća
Onim što imamo
neko vrijeme ne mogu da je dovršim..

17.12.2014.

Tako si posebna

Tako si poseba večeras, kada je on sam i usamljen, skršenog ega. Tvoje riječi ga hrane. Tvoje riječi ga oplemenjuju. Tvoje riječi pale draču i trnlje oko njegove samotinje. Tvoje riječi pitome njegove strahove. Tvoje riječi postaju njegove.

Tako si posebna večeras. Nikada nije sreo osobu poput tebe. Nikada, pogotovu ne jedne kišne decembarske noći poput ove, kada mu dlanove i srce grije gorki sadržaj pljoske njegovog oca. Oko njega je stud, u njemu je stud, on sam je stud. Svojim toplim zagrljajem, spašavaš ga po ko zna koji put. Plače. On plače.

Divi se tvom smislu za lijepo i ugodno. Ukazuje ti koliko si posebna ističući u savršeno odmjerenim komplimentima upravo one stvari koje najviše voliš kod sebe. Dječaka nemirnih očiju polahko pretvaraš u mirnog, odraslog muškarca sposobnog za ljubav.

Tako si posebna večeras, dok mokra od laži i znoja ležiš u njegovom krevetu, njegova ruka preko tvog struka, njegovo spokojno, uravnoteženo disanje najljepši zvuk na svijetu.

Tako si posebna večeras, prisjećajući se svega tako živo, svake riječi , svakog poljupca. I tvoje ljepljve suze su posebne. I to stvorenje što ga osjećaš u svom trbuhu. Ono je prožderalo sve leptire. Ono je otjeralo njega. Dok slušaš kako ti se bolom i gnjevom izmijenjeni glasovi voljenih smjenjuju nad glavom, nazivajući te običnom glupom kurvom, ti nemoj zaboraviti da si posebna.

Kada te on sutra ujutro prekrsti u "ista si kao i svi", nemoj zaboraviti koliko si noći prije toga bila posebna.



Posvećeno...

28.11.2014.

Je li ovo legalno?

koristim fakultetski kompjuter za ova sranja jer mi se pokvario tablet pa ne mogu ci na internet dok sam kuci. sutra mi je prva parcijala iz histologije, jucer je bio usmeni, nije mi pozelio srecu.. Ne znam na sta treba da mislim, kada mislim. imam dva kanala na televiziji, tacnije tri- tvsa bht1 i obn pa gledam utakmice i nerviram se i uzivam i zderem kokice u pauzama izmedju ucenja i spavanja. bojim se da sam promasila zivot, ali ko se toga ne boji? je li legalno fakultetski kompjuter koristiti za ova sranja? ne znam. moram nekako da se ispusem. danas mi gazda dolazi u stan jer mi kapa sa pafona banje. to je primjetio tek kad mi je popravljao vodokotlic, a ja sam to kuznula u julu, kad smo gledali stan, samo sto nije izgledalo tad kao ozbiljan problem. prije dvije sedmice bilo me je strah da mi vodokotlic ne padne na glavu na dan kad budem pala anatomiju, a sada se plasim da mi citava banja stana iznad mene ne padne na glavu dan kada budem polagala histologiju.

padnem li ovu parcijalu, mogu se komotno halaliti sa svakim normalnim oblikom zivota i pravdanjem. jebaji ga brate, da sam upisala zurnalistiku, samo bih se plasila vodokotlica. al zamisli pogines u po sranja razmisljajuci o sranjim a dok padas zbog usranih pravdanja - ne mogu ja to stici. jebiga- psujem ko kocijas, ali to je jedino ostalo od srednjoskolke mene. to i patetika na kojoj zivi ovaj blog. al ne mogu ni toga danas, ni egzistencijalistickih razmatranja, ni pitanja ni..

zivot je test, smrt je rezultat. zagrobni zivot - nagrada ili kazna, vjecno crnilo - komedija nad ljudima koji misle da postojanje samo po sebi ima vise smisla od prezivljavanja vodokotlica, ispita i ostalih sitnica koje cine nas zivot.

danas sam lijepa, svjesna toga i zeljna konfirmacije, koju cu pronaci u jednom od izgubljenih djecaka koji zive na dvije tri rijeci koje im uputim, a ceznut cu za rijecju onoga kojeg volim i jedinog od svih pastira ciji gubitak bi mi stvarno tesko pao.

da me je poljubio, bilo bi gore. shvatio bi i tad, kao i sad da to ne zeli, a ja bih jedan citav dan bila euforicna, da bih vec sljedeci dozivjela ovo sto sad dozivljavam, samo malo crnije i tragicnije. moram sad na predavanje. JEBIGA.

20.11.2014.

Jesen u Istanbulu

Želim da si tu dok pada kiša, kada se moja maskara puno razmazuje jer mi oči suze kada mi je hladno. Na nepcima se zadržavaju neodšaptane tajne, ponekad gorke, ponekad slatke, nikad smislene i logične.
Postaje sve teže izmaštavati kako ćemo jednog oktobra otići u Istanbul, prohodati uz obalu, i gledajući Djevojačku Kulu zaključiti da smo se s razlogom sreli, da možemo jedno bez drugog, ali da je sve bolje kad smo zajedno.

Naravno, jedan hrast nikada neće moći razumjeti kukurijeke. Pogledaj samo kako lijepo pišem i opisujem svoju ljubav prema tebi, iako nisam sasvim sigurna u nju. Lahko mi je sumnjati kada sam sama, još lakše kad si ti tu, ali pred snoviđenjima nema straha. Koliko se bojim, koliko znam da je pogrešno, toliko pokušavam da ugušim tu istu ljubav pitanjima i objašnjenjima. Ipak, ona ne jenjava nego raste. Ti to, naravno nećeš razumjeti.


Jebi mater, jarane. Jebo poeziju i liriku i estetiku riječi. To je jebeno bezvrijedno, kontaš? Ne znam uopće kog kurca pišem ova sranja. Da ne poludim? Prekasno.

08.11.2014.

ti si moje sunčano popodne



04.11.2014.

Anatomija tvoga poljupca

Evo, ovdje imamo, znači, jedan tipičan poljubac sa naglaskom na donju usnu, odnosno, receptorski seu ladičarski položaj. Dakle, krećemo sa opisivanjem nevjerovatne mekoće tvojih usana, dosta blijedih, poprilično punih. Medijalno u odnosu na usnu duplju, primjećuje se ispucalost koju mokrim vrškom jezika zatomljavaš povremenim lickanjem. Kada smo objasnili strukturu, nastavljamo na pokrete tvog poljupca. Nakon izuzento dugog pogleda u oči usljeđuje blago primicanje kompletne tvoje glave prema njenoj. Usne se spajaju, razdvajaju, otvaraju, zatvaraju, smiju, obaraju. Dakle, ovo je složena interakcija. Ti ne ljubiš samo usnama, ti ljubiš rukama, dahom, trepavicama, mišlju, mirisom, hodom. Ljubiš čitav svijet i univerzum samim svojim postojanjem- ali šta ja znam. Ja te samo pitam hoćeš još jedan gutljaj kafe iz moje šoljice?

03.11.2014.

On piše

Pišem. Loše možda? Neshvatljivo? Iskreno ili pretenciozno? Nemam pojma. Ni o čemu ja nemam pojam ni predstavu, sve mi je suviše apstraktno. Jutrom se dižem iz postelje kao iz groba. Po ledenom parketu skakućem irski rivrdens dok ne pronađem vunene priglavke. Simpatične su, zanimljivog dezena.

Ne bih da te negiram, ne bih da te osporavam, samo ne gledamo stvari iz istog ugla. Različiti smo previše, ja i njih deset za stolom. Pred nama su kosti. Oni misle da znaju sve o njima, znaju gdje se spaja koji ligament, znaju odrediti jesu li lijeve ili desne. Njih ne muče pitanja koja muče mene. Njih ne zanima čije su bile. Ne zanima ih da li je taj neko želio završiti rasparčan, kao igračka među znojavim prstima, jedan od najtežih ispita za buduće medicinare? Ni mene plaho ne zanima. Ja se samo bojim jer sam opipala tačno granice moći svoje rasudbe, granice svog prava na odluku i ne znam ni kako ni kuda dalje. Nigdje nije zapisano na dovoljno jasan način. Mene muče još naivnija pitanja, kao i svu ostalu balavurdiju razdrljenih misli i nejasne percepcije svijeta.

Ne pripadam tu. Ali, opet, nigdje drugo ne pripadam ni manje ni više. Isto sam debeli taban utrpan u usku štiklu. Otičem, žulja me i vlastita koža. Kad se te forme oslobodim, i najmanji dodir će me boljeti. Želim da me nema, ne želim da nestanem. Sve je tako šuplje, a opet puno. U jednom trenu gledam list kako se otkida od grane i polahko pada na savršenu glavicu malene djevojčice sa crnim kikicama i ogromnim zelenim očima. U drugom, već, gledam kako njena nana jedva hvata dah. Sve je to lijepo, sve je to tako poetično. Ali sam stvarno umorna. Umorna sam od pretjeranog razmišljanja o krajnje irelevantnim stvarima. Umorna sam od sukoba patetičnog i razumnog u sebi.

Prošla sam kroz puno toga u posljednja tri mjeseca i još uvijek sam u šoku. Osjećanja i spoznaje se gomilaju ispod kože, ali moje biće nikako da ih upije. Rascijepljena sam. Jednim dijelom se bojim onoga što sam postala, drugim dijelom mi je svejedno. Na kraju sam nesretna osoba kojoj je mrsko učiniti išta po tom pitanju.

02.11.2014.

Žutolist

Žuto lišće, žuto lišće, crna žuč, magla i kišne gliste. Lijepo mi je, tužno mi je, mučno je popodnevlje bez sunca, ali sreća stane u tri kapi jutarnje kafe, dovoljno za cijeli novembar i polovinu decembra. Umro je, sahranjen je. U crnu raku odložiše ga. Mrazom optočene vlati mrtve trave, lome se pod čizmom, mokri su putovi prema gradu, a crne su misli okovi za nevine. Otresi sjetu sa revera kaputa, umij lice ukaljano čađu beznađa, nabaci osmijeh neznalice i pleši dugo u noć. Progutaj litre rakije, valja živjeti prije smrti, ljubi redom čedne, nečedne, grešne, iskamči koji poljubac prije onog zadnjeg. skrij pod kamen kosti svoje, a na kamen natakni epitaf "smisli smisao!" I smij se, smij budalo jedna.

24.10.2014.

Zatvori oči i reci mi šta vidiš

Sanjala sam,
Stojim.
Sklopljenih očiju gledam.
Vidim boje,
svjetlo,
oblike.
Vidim milozvučje,
miris rezdelija,
proljetnu ljubav.
Oči su mi zatvorene,
ali ja vidim ljepotu.
Ona je u meni.
Oko mene.
U nama.
Oko nas.

24.10.2014.

Katastrofe predvidljivog karaktera

Bojim se da te ne izgubim. Fakat nema veze s tobom. Do mene je. Ja sam ta koja se toga boji. Znam da ne otvaraš ovaj blog. Ali, eto. Da znaš.

18.10.2014.

nelogicne monologe pretvoriti u dijalog sa sobom

Danas se necu zaliti. Dolazi mi mama u stan i moram ga pospremiti. Moram i uciti dq nadoknadim vrijeme izgubljeno u protekla tri dana. Vazan dan danas. Noc je bila teska, ali sam je, kao i svaku tesku noc dosad, ispratila ziva, gledajuci kako sjenke na plafonu nestaju, kako kroz cipku na zavjesama u sobu ulaze blijede zrake jesenjeg sunca.

Nemam razlog da budem nesretna. Sad samo twba da se trgnem i pocistim neredkoji se natalozio protekku sedmicu.

03.10.2014.

Poezija samo za poremećene

Spletom okolnosti, završim u nedoba na ovom otužnom blogiću, kuckajući po tastaturi fragmente neke velike misli, koja uporno izostaje i bježi u prašnjave ćoškove komplikovane police modernog dizajna koju je nemoguće u potpunosti očistiti.

U takvom poluracionalnom stanju uma, nagetom nad pretjerivanje u misaonom mimohodu, nastaju otužni nizovi riječi nelogično strpani u stupce koje ja nazivam pjesmama, a moja mlađa sestra velikodušno - sranjem.

01.10.2014.

Još jedna bljutava pjesma

Kažeš
"Srest ćemo se mi u sljedećem životu.
U to sam siguran."
Nećemo.

Nisam nešto raspoložena za poeziju u zadnje vrijeme. Više je čitam. Pravo je kasno i trebala bih se ukomirati. Imam nmnogo obaveza za sutra koje jednostavno ne smijem zapostaviti.

Bila sam fino raspoložena danas. Jedva čekam da krene fakultet i stvarne obaveze. Željno iščekujem dan kad ćemo izaći ti i ja na kafu, kada će se izmiješati svaki oblik ljubavi u meni jer ti to i jesi - utjelovljenje ljubavi. Blablabla....

Moja Frances i moj Franz. Dvije srodne duše. Prijateljica i prijatelj. <3

Nepovezanost......

Moram ići spavati...

20.09.2014.

Tom Waits, zabranjene cigarete i život u palanki

Razloga da budeš zadovoljan ili nezadovoljan uvijek ima. Do tebe je. tvoje raspoloženje je komad gline. Oblikovat ćeš ga ili ti ili neko drugi. Tako to ide. Ne kažem da je lahko. Naprotiv. Ovo ja sama sebe kuražim govoreći tebi. I meni je teško. Ne želiš slušati o tome? razumijem.

Od vijesti na televiziji me hvata neka čudna prpa. Je l' to apatija ili panika ili jedno veliko ništa, ja pojma nemam. Uče nas da ne vjerujemo nikome od malih nogu. Uspjeli su me uvjeriti da ne vjerujem ni njima, al' iskreno, ni sebi ne vjerujem da baš ne vjerujem, tako da se sve to može zaokrušiti jednim općim stanjem anarhijskog nepovjerenja i nevjerovanja. Nevjerovatno. Ne-vje-ro-vat-no.

Vjeruj u Boga. Vjeruj u Ljubav. Vjeruj u Milost. Ne pitaj previše. Vjeruj.

19.09.2014.

Ako bi trebalo učiniti išta

Povremeno moja aura postaje sjenkom. Misli ostaju bezbojne, tmurne. Osjećanja se svedu na "Da." i "Ne.". To se dešava samo povremeno. Na primjer, sad. Sad mi nema smisla pisati pjesme pune aliteracija, pune šuškavih onopatopejičnih riječi, pune lažnih emocija. Sad mi se plače, ždere, gleda neka očajna romantična komedija ili spava. Ipak, ja se žalim.

Prije mi je pisanje predstavljalo radost, predivan izlet iz ovog svijeta. Sad se ispreplelo sa stvarnim nevoljama pa polahko gubim žar, gubim žeđ, gubim volju (mada je sve više izvjesno da je nikad nisam ni imala). Pod jezikom naviru litri i litri riječi koje mi se izgovaraju. Moji udovi me bole u pregibima jer žele da nešto čine. Ali ništa se ne dešava. Grcajući suze, revući neke besmislene argumente za izgubljenim povodom, tjeram od sebe ljude koji su osuđeni na mene onoliko koliko i ja na njih.

Nije zanimljivo, znam. Ipak, taj privid da s nekim razgovaram me smiruje. Broj favorita na blogeruj, lajkEva na fejzbuku, fejva na tviteru... To su sve samo brojevi, ništa važno ništa stvarno.

Upadneš u kotao mrzovolje. Mrzim se. Mrzim svoje odvratno tijelo unakaženo bezvoljom i nehajem. Mrzim svoje nekonzistentne misli. Manjak ambicije. Manjak iskrene ljubavi. Manjak čovječnosti.Ali mrzim mržnju. Mrzim nezahvalnost. Zdrava sam. Mlada sam. Mrzim se kad se mrzim. Ali se mrzim i kada mrzim što se mrzim. A da mislim malo van sebe?

Lahko je čitavo djetinjstvo i adolescenciju provesti u uvjerenju da si najpametniji i najiskreniji, sa najljepšim i najposebnijim pogledom na svijet. Problem nastaje kada krhneš glavom jedno jutro o štok kuhinjskih vrata i shvatiš da u usta trpaš treći rahat punomasni uštipak premazan nekim nekvalitetnim evrokremom. Nisi gladna u fizičkom smislu, ali između pluća i želuca osjećaš prazninu. Ne možeš objektivno to povezati sa povrijeđenim egom. Na tren se zamisliš i odjednom te preplave raznorazne spoznaje o vlastitoj malenkosti i besmislu svakog tvog djela do sad. Shvatiš da su sve tvoje velike ljubavi (prema određenim dječacima, prijateljicama, ljudima) bile laž, te da ako iskrena ljubav postoji, ona je u ljubavima čiji intenzitet do tad i nisi primjećivala toliko dok se ne nađu ugroženim (uža porodica, par prijatelja).

Stala sam. Osvrnula se. Jebiga. Apsolutno ništa ne znam. Možda mogu biti u pravu, ali vrlo je vjerovatno da ni sada nisam. Izgubljena sam nad mapom života. Nema povratka, nema sigurnog pputa prema naprijed. Svijet je više od ovog što je u meni i ovog što sam ja. Možda da pitam mlađu sestru kako se ona osjeća danas? Da izađem u avliju zaliti cvijeće? Jebo patetiku.

17.09.2014.

Lijeno jutro

Ležim već sat vremena na sećiji, bezvrijedna i ogrnuta u samosažaljenje. Otac spava, a njegovo disanje je neuravnoteženo i teško. Sat pretače sadašnjost u prošlost, neumoljivo odnoseći sekundu svakim otkucajem. Užasno naporna stvar.

06.09.2014.

Vremeplov

Kad bi moji prsti bili barke,
tvoja kosa bila bi mirna pučina.
Ali
Ja sam ništa do mrtva školjka,
osušena zvijezda,
nasukana na pješčane sprudove
čežnji sa otoka usamljenosti.
Zamišljam te
Konture tvog profila
Pred svjetlima umirućeg grada
utopljenog u smog
umorenog jadom
smrznutog u prošlom
sav taj ugalj odlediti ga neće.
Jedno od nadolazećih sutra
donijet će ti popodnevljem nju,
a predvečerje ćeš dočekati zaljubljen.
Ona će te ugrijati tu noć
i svaku drugu
do vječnosti.
Ja ću ploviti uzvodno.
Borit ću se sa svakim valom
kržljavim veslima što se zovu
uspomene.
Ja ću ploviti uz vrijeme.
Sve dok mi kormilo ne slome
godine i zaborav.

24.07.2014.

Obećanje

Rekla sam ti da sam žena i da je to kod nas malo drugačije. Sklona sam naglim promjenama raspoloženja. Rekla sam ti i da sam povremeno nihilista i mizantrop, i, kada naiđe taj period, u stanju sam pokvariti i najfunkcionalnije odnose u svom životu, a kamo li ovo čudo koje mi zovemo prijateljstvom sa poslasticama.

Jagodicama mehko prelazim preko svih nepravilnih ljepota tvog lica i topim se u tvom pogledu. Govoriš ozbiljne i lijepe svari svojim glasom za ozbiljne i lijepe stvari koji je dosta niže frekvencije od onog glasa kojeg koristiš kada se zezamo i maštamo. Ipak, ovaj glas je puno mekši od onog kojeg ja ponekad izvučem iz tebe kada učinim neku glupost - kada te ostavim zbog balavca sa gitarom i podcijenim tvoju vjernost, odanost i ljubav.

Uvijek su mi se gadila ovakva piskaranja, ali sam isto tako uvijek pisala ovakva sranja. Čudno je to. Nikad nisam bila sposobna voljeti, ali sam isto tako uvijek na silu voljela nekoga. Sada se cijev revolvera okrenula prema tebi. Srećom si tako indolentan i jak, pa nisi osjetljiv na moje ubode. Ja nisam te sreće da budem otporna na tvoju opojnost i toksičnost. Svaki moj ubod tebi usne razvuče u čudan, pomalo tugaljiv osmijeh koji me truje i zavodi u isti čas.

Ipak, od sadašnjosti do sadašnjosti, volim te. To jedino neka čudna budućnost može izmijeniti.

24.05.2014.

#1

slučajno ili sudbinski
dešavaju li se čuda
postoje li razlozi
sanjaju li drveća i psi
ne znam
ne znam
ne znam
ovaj svijet je bijedan
kažem ti prepričavajući
ljude pred kafanom
koji povazdan tule
munjeni
beznačajni
pogani u svom besmislu
ne slažeš se sa mnom
i spominješ mi hitre rijeke
brzi galop vranca niz
poljskim cvijećem izvezeno
široko polje
večernju žalopojku slavuja
jutarnju kavgu lastavica
ukazuješ na sebe
prekrasnog i nestvarnog
trudim se da pričam što manje
gutam hiljade riječi
ali uzalud
meljem i
meljem i
meljem
a ti
šutiš i
šutiš i
šutiš.
svejedno si topao
i opet pituckam o značenjima
oblika unutar klikera
sunčanim osmijehom me ušutkuješ
i ja stajem zbunjena
da li kasnimo?
ili možda ranimo?
da li sam ja lijepa
ili si ti slijep?
žutom stazom do smaragdnog grada
u crvenom kaputu protiv vuka
ispod dvanaest dušeka zrno graška
čiča miča
ti si moja bajka.

16.05.2014.

Pohlepa (bljuavost #22)

Pitanja o smislu i besmislu
Zašto ?
Kako ?
Zbog čega ?
Poplava sapire maske
sa lica zluradih
i pohlepnih
Stihija vode stihija spoznaja
Stihovi i ja

Da ne mislim na svijet
Mislim na tebe
I nije mi žao
što opet gubim tlo pod nogama
Nije mi žao jer se dislociram
iz jave u budna sanjanja
U svijetu
Ogromnog zla i
Malih ljudi
ti si velik i čist
iznenadni dijamant u grotlu rudnika uglja.
Pišem tebi i ovu pjesmu.
Patetičnu i blesavu
šturu, ali i opširnu.

Sve što imam da ti kažem
već znaš odavno
Volim te.

14.05.2014.

čaj

Ne znam igrati šaha.
Znam kako ide koja figura,
Znam šta je rokada
Ali ne znam igrati šah,
ne znam misliti tri poteza unaprijed.

Ne znam igrati ljubav.
Znam pokrete, znam riječi
Znam kako se ljubi.
Ali ne znam igrati ljubav,
jer ne znam misliti tri poteza unaprijed

pijemo čaj i jedemo keks
ti si crni, ja sam bijeli
Utapam se u šoljici,
nesposobna za sve
sem posmatranja tvog osmijeha
jedan dva tri - šah mat!
hajde da igramo opet?

11.05.2014.

Prevarena

Sinoć ga je ljubila.
Sinoć ju je ljubio.
Sinoć su slavuji opjevavali
Njihove drhtaje i šapat u zatišju pred zoru.

Tako je ona zaspala na njegovim prsima.
Tako on nije bio mislima kraj mene.
Tako je cijelim tijelom živio nju,
kupajući je dodirima.

Jutros, kad su se rasplinule sjene
Rosa po papratima zacvrkutala je proljeće
Sunce je drugačije sjalo spram mene i njega
I to je bilo sve.

Da li sam to prevarena?
Da li imam pravo to reći?
U poganom svijetu jedino što želim
Dobiju uvijek druge žene.

10.05.2014.

Još jedan u nizu

sinoć sam sanjala da mi je poštar
onaj koji liči na Geri Kupera i radi samo subotom
donio pismo iz Rima napisano na njemačkom.
Nisam znala šta da radim,
pa sam se probudila.
Ja ne znam njemački
ali fragmenti prošlih života
proganjaju me
u snovima.

07.05.2014.

1982.

miluješ mi sjenku i pitaš se
da li ću osjetiti...
i trideset godina kasnije
djeci koju ću roditi nekom drugom čovjeku
ja neću moći pričati o tome
ostat će mi samo šutnja
i znanje da je moja prava ljubav
ostala u tebi

Sjećanje na nas
pohranit ću duboko u sebe.
i dok moje tijelo,
nekad blijedo poput mjesečine,
pitko poput mlijeka,
isto tijelo koje si ti prvi okusio,
bude primalo polahko
zagrljaj starosti
ono će, prošarano tragovima desetljeća
što će preći preko nas,
osjećati dodir sjene
i prokleti jedan zvuk prekidanja veze
zbog ženskog inata.
- Pa kad ćeš nazad ovamo?
- Ja se neću vraćati
-...


oprosti

05.05.2014.

astronauti pričaju klišejski

i pričao je klišejski
samo što on nije pročitao dovoljno knjiga da to zna
i pričao je čudne i lijepe stvari
i ja sam pričala
i rekla sam mu da ne mora doći za maturu
on je rekao da ništa on ne mora
i da ne želi doći zbog mene
nego da želi doći zbog sebe
i da mu je dovoljno da me vidi
pa makar ja njemu ne mahnula
makar ja njega ne vidjela
samo da me vidi
bar iz daljine
rekao je da činim da se osjeća loše,
jer sam pričala o tome kako me ne zaslužuje,
i rastužio se, stvarno,
nastavila sam brbljati o
besmislenosti straha od sutra
on je tugaljivo rekao da
ne želi da ikad ode od mene
i zvučao je dirnuto
a ja sam njemu onda pričala
maštarije
o tome kako gledamo film,
i gađamo se kokicama
i kako on zaspe u mome krilu
a ja ga češkim
i bude mi žao otići u krevet
i da ću da presjedim cijelu noć
i ujutru budem ukočena
on se nasmijao na svoj blentavi način
moj razum je govorio ne
a srce je htjelo da iskoči iz grudi
i shvatila sam
da ja njega
bez ikakvog površnog klišea
stvarno i iskreno
volim

04.05.2014.

nešto bih da pišem

Spava mi se i jedva gledam na oči, ali su mi misli previše teške da i njih polegnem uz glavu na jastuk. Pokušavam trivijalnim sitnicama popuniti gelerima posljeratnog ludila uzrokovane rupice po mojoj duši. Večeras od toga slabo imam fajde, ali se ipak trudim.
Svojim sladunjavim nježnostima, poslasticama probranih tepanja, nahranila sam sitog dječarca večeras, ostavši gladna.
Ne plaši se i ne sumnjaj.
Moje srce je oduvijek znalo
voljeti samo budale
pijandure
muške kurve
nadpameti
bijednike.

Ako pomisliš da možda jesu
moje lijepe rečenice plod neke
simpatije koju gajim prema tebi
Ti stavi na glavu zeleni šešir
Puhni u zakrpano jedro papirnog brodića
I preskoči u plavo ofarbanu ogradu.

Ne plaši se i ne sumnjaj.
Moje srce je krivo nahereno
i opet me zaljubilo u idiota
imbecila
lutalicu
stepskog vuka
Pa ti mirno spavaj i ne sekiraj se ništa, nisam zaljubljena u tebe, ti si mi samo vrlo drag.

Sad kad sam ispatetisala i napisala nešto bljutavo, ogu baš lijepo zaspat.

25.04.2014.

Riječ pod tvojim jezikom

Tri iskrenosti
jedna istina
zakasnili smo na voz
pa smo išli pješke

20.04.2014.

i.

Otišao je. Pa dobro.
Za njim je ostao neugodan ustajali zrak u sobi
I par strašnih pitanja koja nisu uopće bila ikako
Povezana s njim.
Kao sparina poslije kiše,
Neispunjena žudnja nadvila se nad ležajem.
Usne su se osušile i postavile u položaj ravan s dušom.
Znala sam da će tako da bude.
Da sam se rasplakala pred njim
Ovako kao sad
I pustila svoje smutnje izvan svog tijela
Možda bih ga natjerala da ostane
Ali mi to nije bila namjera. Ne.
Otišao je. Pa dobro.
Ali želudac mi je ostao skvrčen uz kičmu.
Srce mi se nabilo i gori između rebara.
Mozak pulsira nekontrolirano u lubanji.
Mjesto eritrocita, žeravice kolaju mojim krvotokom.
Ne. Znam. Šta. Ja. Želim.
Osim. Njega.
Sad.
Tu.

16.04.2014.

Ko sam ja

svinu se osamnaest oko moje kičme
a u glavi tek dva šarena leptira
i jedan namrgođeni zeleni pavijan
na pleća tad mi padoše
prve važne odluke o sutradan
pod njima tako brzo
izgubih dah

devetnaesta se vije oko moga vrata
nit mi je do svijeta
nit mi je do mene
već bi samo da mi više
naraste taj umnjak.

još sam mlada i u razvitku
a tako sam sumorna i nezanimljiva
danas je starac u trolejbusu stepovao
sjedeći naspram mene
samo sam ja to primjetila.
primjetila sam i njegov osmijeh
i nostalgiju u pogledu koji kaže
"eh da je meni tek skoro devetnaest"

šta ćeš, stari.
neko bi da je mlad i silan
a nekom je samo stalo da ga prestane bolit zub.
ti bi da je tebi tek skoro devetnaest.
onda bi znao šta bi.
ako si zaboravio, a dešava se,
podsjećam te da sa devetnaest
čovjek ne zna
šta bi od sebe
samo mu je važno
da ispuni želju tijelu
izmakne pustoj žudnji
ili da uspije održati
Sveto obećanje
(ako je od Vjere, tj.).
ali uostalom
niko nije isti.
meni je, na primjer,
bitno da me što prije
preboli zub.

13.04.2014.

VOLJA

Štipavicama kačiš mokar veš
opran pervolom ili nekim drugim
super - deterdžentom
A rublje miriše na hemiju
i pogubljene zečiće
pufnaste i bijele.
Valjat će te dronjke kasnije
kada se osuše na zagađenom zraku
pokupiti u škaf
izvaditi iz škafa
Opeglati
složiti
staviti u ormar
eventualno obući
da pokriješ sramotu
nehajem unakaženog tijela.

Štipavicama kačiš mokar veš
Na štrik u bašti
A jučer si se tim istim štrikom
Pokušala objesiti u kuhinji.
"Tebi fali samo
Malo
volje
."

03.04.2014.

Slobodan

Da li si maslačkov cvat
razasipan pašnjacima
mojih maštarija?
Slobodan,
kao ptica koja krletku
ni vidjela nije.
Slobodan,
kao potok bistar,
užurban u žuboru
kroz tajnu šumu.
Slobodan,
kao misao
i stih
u neformi
.
?

17.03.2014.

mjesto spomenice

Čuvaj sjećanje na mene u starom regalu, kao muzičku kutiju koja svira samo note nostalgije. I u ranom aprilu, prošetaj jedno predvečerje Velikim parkom sasvim sama. Dozvoli da se kapljice sitne kiše želja stope u taj akvarel i razvodne tugu, razliju smisao i saperu sve prljavo sa naših srca. Povremeno kistom pređi preko svojih misli i dodaj ponegdje maleni trag moje niskosti. Molim te.

Prepoznaj me jedno jutro kada ti u dnu findžana toz u prstenastim tragovima otkrije jata ptica i vedro popodne koje slijedi. U predvečerje uberi dva suncokreta i među dugim žutim laticama prepoznaj par lošijih stihova i jedan strogi sonet nekog francuskog pjesnika, po tvom izboru. Probudi se u besanje negdje oko četiri poslije ponoći, i neka ti igra sjenki na plafonu ispriča bajku o lijepoj princezi i ružnom konjaniku koji izgubi vid i završi kao prosjak. Princeza neka bude malo zla i odbije da ga izliječi poljupcem. Konjanik će da umre sa tužnim riječima ispisanim u posljednem uzdahu.

Naljuti se na sjenke jer su izabrale jednu baš tako tužnu priču, pa onda zaspi i sanjaj mene i domaštaj mi oreol u pastelnim bojama. Sanjaj kako se smijem, kako plačem, kako se ljutim. Sanjaj me. Molim te.

Možda će me to vratiti jednom na kaldrmu Kujundžiluka, sa torbom na rame punom Šopena, Bahova, Mocarta... Možda ću tada opet biti jedan obični prolaznik kojeg ne pozdravljaju, kojeg ne poznaju – povučen u svoju školjku srebrenkaste usamljenosti. I tada ćeš ti opet proći kraj mene i pomisliti da je šteta što me ne poznaješ jer izgledam zanimljivo. Tada ćeš možda imati vremena.

Sjećaj me se, nepoznata lutalice glave pune čudnih zupčanika i točkića koji se okreću na ostalom svijetu neshvatljiv način. Sjećaj me se i pokušaj oživjeti moj glas. Moju mladost. Moj život. Mene.

12.03.2014.

Čedna Grješnica

Kako da osvježim svoje suho grlo,
kada je ono tebe žedno?
Prsni koš mi je rastvoren,
a iz njega ispadaju komadići pamuka i izlijeću golubovi.
Prvi put ikada
manje vrijednom, bezvrijednom se osjećam.
Dosad sam zaslijepljena sitnim uspjesima već izgradila
platinasti pedestal i na njemu svoju kristalnu bistu,
lažni, suvišen uljepšan autoportret.
On je sada razbijen raznim Istinama.
Lagala sam i zabijala noževe u leđa.
Lagana sam i moja leđa su izbodfena.
Ljubila sam požudno, plamteći,
Voljeći vrelinom tijela i jezika jednog propalicu,
a srcem voljeći Bludnog Sina.
Izgovarala sam nekoliko puta one bitne riječi.
Kako su lijepo pale u blato,
tako sada više ne vrijede
A blijede.
Blijedim i ja sa njima, jer nestaju i moji smisao i put.
Poput prašine me raznose vjetrovi hiljadu spoznaja.
Ko si, uopće, ti?
Da li si samo još jedan nesretnik uklet mojom naklonošću?
Pred ogledalom duše, stojim gladna.
Ljubavi! Datje ljubavi! Preklinjem!
Gadim se sama sebi.
Ko sam, uopće, ja?
Kakva li je moja slika u tvojim plavim očima?
Patetična niškorist? Duševna Bludnica?
Svjetovni prolaznik i - ništa više do
Ilustracija vječne lude, predodređene za plamen.
Um je moj izbezumljen.
Otrovana sam ovozemaljskim.
Plačem - gle
Sve što dotaknem gubi vrijednost,
Samo tebe ne bih nikad dotakla.
Nježni, Nervozni.
Gledam te kako se u igri sa mališanima pretvaraš u dječaka.
Smiješ se dok ti se oni bacaju u zagrljaj i klikću
Podigni me"
I vidim da su to naša djeca
I da smo u stvari u našem dvorištu punom cvijeća.
U nekom paralelnom svemiru
gdje je sve čisto i nevino,
i tvoj mi je zagrljaj - dostupan.
Dižeš pogled premameni u jednom trenu.
Zjenice ti se skupljaju.
Prsti ti segrče.
Gutaš knedlu.
Grickajući nokte i zanoktice pogled hitro obarašnazad djeci.
Ja žvačem svoju usnu premazanu crvenim ružem.
Posmatram strogo mojecipele
nisam ih uglancala, strašno su blatnjave.
Da li sam se trebala nekako bolje našminkati?
Ili uopće? Da lismatraš to grijehom?
Da li sam ti odvratna?
Je li mi odjeća suviše neuredna?
Da li me slučajno smatraš lijepom?
Ne.
Sjedam na svoje mjesto i čekam da se odmakneš.
Pokoji pozdrav u prolazu,
Pokoji ukradeni pogled,
to je sve što će ikada biti naše...
Pripadaš jednom, a jad drugom svijetu.
Ti si u svjetlu, okružen tim čudnim ljudima
Od kojih ja zazirem jer ih ne razumijem,
a moje mjesto je zabluda i mrak i čekanje zore
Za koju mi se čini da nikada neće doći.

07.03.2014.

2:44 am

Postat ću bolja jednog jutra,
Bolja osoba,
Bolja žena,
Bolja ljubavnica,
Bolja kuharica,
Bolja učenica,
Bolja učiteljica,
Bolja ja.
I ti ćeš jednog jutra postati odlučniji,
Jer ako sam već postala bolja,
Bolje ćeš me voljeti.
Ali
To jutro nije ovo što nam se primiče
Cvrkutom slavuja i hukom Neretve.
Danas ću opet biti pomalo zlobna,
Opet ću se ponašati neženstveno,
I neću te ljubiti onako kako treba,
Grubo, al' na nježan način.
Neću ti spremiti doručak.
Odsutno ću slušati tvoje predavanje i plan
O ponovnom rođenju teatra.
Suhoparno ću ti odgovarati na tvoja sve rijeđa pitanja.
Bit će sve kao i obično.
Stalna ja.
I ti ćeš se preispitivati
Zašto si sa mnom?
Iako me voliš, ali nekako na loš način.
Ipak, strpi se.
Ostani da skupa dočekamo i to jutro
Kada ću se probutiti bolja ja
I možda te, čak, i zaslužiti.

02.03.2014.

Ljudi poput Ričarda Korija nemaju dušu

Šarenim kredama želja, po srebrenkastim pločnicima mašte, u afektu, iz nježnosti, naškrabala sam ime nekog od uplakanih dječaka iz doma za napuštene simpatije. Tvoj je imenjak, što je malo smiješno, ali i tužno. Loše vijesti, ipak, vremenska prognoza je otkazana zbog nepredvidivosti, Ovo sutra će možda donijeti malo više očaja, malo manje sna, i sigurno ljubav, na krilima podsmijeha. Kornjačica se uvukla u oklop, ali je jurcajući golf dva sa trijeznim šoferom hladna srca učinio svoje i smrvio njeno tjelašce. Po asfaltu se razlila krv i ljepljiva melasa, od onog što nekad biješe tako bezopasno, a sad? Bezopasnije. Besmislenije. Tako je i sa vremenskom prognozom. U dnevniku kraj mog imena crveni se par loših ocjena, pobogu? Ali u spisima sudbine pišu na sanskritu, na jeziku ptica, na ćirilici? I, još, nešto... Sviđa mi se tvoja frizura. I to što ti nikad ne bi pregazio ni Kornjačicu, a ni moje srce.

01.03.2014.

-

PURPLE ORANGES

There is one me.
There is one you.
And there is an island,
somewhere outside the Gibraltar Passage
Where the purple oranges grow
And the hummingbird’s flight
sounds like poetry in Gibberish
only you and I understand,
regardless if we visit the place
together,
alone,
or with some other people.
You and I planted the orange tree.
I painted the fruit blue.
You added red to it.
It became purple,
so we agreed.
We gave birth to the humming birds
and went on to teach them
Love Poetry
and arts of Humming,
as they were carelessly buzzing
around our sleeves,
above our heads,
and under our feet.
As the sun sunk to the ocean,
everything turned soft and pink.
Your ambition collided with my indolence,
so we became purple, in slight contrast to the world,
such as the fruit we fed on,
before we came to be strangers
we are today.

23.02.2014.

Odgovor

Pitao me jedne večeri,
Slomljen i poražen,
razočaran i ljut:
- Da li ti uopće imaš srce, kučko?!
Nakon što je otišao, zaključala sam vrata.
Kako glupo pitanje za postaviti.
Naravno da imam srce, još sam živa.
Krv se ne pumpa sama, zar ne?
Slijedeći dan sam tu situaciju prodiskutovala
Sa Vildanom, Melisom i Amelom
Na jednom popodnevnom izlasku
U malom kafiću zvanom "Kod Tetke"
Kafa im je sranje,
Ali poslužuju fin čaj.
Vildana je rekla:
- Ponekad si baš kreten.
Melisa je rekla:
- Nije mislio na organ, nego na dušu, glupačo jedna.
Amela nije rekla ništa.
Nikad i ne kaže.
Nasmiješila mi se na svoj blentavi način,
i jedno njeno oko je odšetalo iz fokusa
jer pati od strobizma, znaš.
I opet sam se osjećala kao budala.
Uvijek se tako osjećam nakon što pričam sa drugaricama.

I nazvala sam ga i izvinula se.
Rekao je da je u frci.
Rekla sam da znam da nema nekih obaveza taj dan.
Rekao je da je nešto iskrslo.
Rekla sam da sam mislila da on mrzi neočekivano.
Rekao je da stvarno mora da ide.
Rekla sam mu da me zovne kasnije.
Rekao je da hoće.
Pogodi šta?

Prošlo je 47 dana, 5 sati i 36 minuta,
a on me još nije nazvao.

Pa sam uzela papir i olovku,
jer čak i najveći antitalenti, poput mene same,
imaju ponekad osjećaj da nešto treba da se napiše.
Pokušavam već satima,
ali nikad nisam bila na ti sa riječima.
Samo hoću da mu kažem da imam srce.

"Dragi Mirza,
zaboravila sam ti reći,
Ja ipak imam srce.

Ali ono je u rukama
Ubice,
koji nikada nikog nije povrijedio,
Lopova,
koji nikada ne krade,
Nepoželjnog, nepozvanog gosta
koji je obukao starke na svečanu zabavu.

U tvojim je rukama,
Stisnuto među tvojim divnim, dugim prstima
koji su me nosili
do raja satkanog od grijehova strasti,
do sjaja iskrenih i stvarnih užitaka.
Ali tvoj stisak postaje jači,
kako ti bivaš sve dalji i dalji.
Tvoj stisak postaje jači,
oko kapilara ljubavi i nadanja.
I taj mišić se može slomiti, znaš.
Stoga, molim te,
Zaustavi ovu igricu ostavljanja.
I vrati mi se.”

Nah, zaboravi.
Sentimentalna sranja odavno ne piju vode.

22.02.2014.

Mr. Ha is not real

Mister Ha is a friend of mine I care about,
deeply, deeply.
I sometimes tell'm
- Oh, Mr. Ha, I missed you so.
Just because I do.
And because we don't talk very often.
But Mr. Ha, that funny little fellow,
He never misses me back,
and it hurts me, and it doesn't hurt me.
How silly, don't you think?
Mister Ha also finds my stories dull.
Indeed, I most certainly speak more than I am supposed to,
But that's just the way I do conversations.
He says we should go grab a cup of coffee sometimes
And then he spoils it by inviting the girls, too.
I am not sure if Mr. Ha understands the gravity of this
"problem".
No, I am sure he doesn't.
I wish I had the guts to correctly translate
My wild thoughts into a proper sentence like:
"If the World was a big puzzle, we couldn't ever fit in without each other."
Then I'd say something about us being
different and weird, and how that's a good thing,
Really.
But Mr. Ha went to sleep and left me speechless again.
- Oh, Friend.- I exhale the feelings out of my body,
like a cloud of cigar smoke,
easily and beautifully.
But deep down, across my lungs,
they leave tar marks,
the heaviness of the unspoken,
and all the cancers of the unrequited love.
- Oh, Friend, how can you not see?
You belong with me, with me, with me.

11.02.2014.

Večeras smo puni ljubavi

Voljela bih da već po mirisu prepoznaš da za večeru doručkujemo porciju i pol ljubavi, uz par čašica ironije, jer je cepelin davno otplovio niz tračnice jučerašnjih novina. Paučine ionako drijemaju po djelima vrhunskih danguba. Primiče se zora, a sunce se sakrilo za slabi wi-fi signal.

U nakaradnim kostimima bespameti i čovjekolike oholosti, podivljale čimpanze večeras napadaju na nedužne trome slonove, a ti i ja dobro znamo da se spremamo za počinak. Oboje zakopavamo jastučnice u glavu, iako ne želimo da spavamo. Puni smo straha, ali nam nije hladno, jer pijemo sokove nemorala - ja između tvojih, ti između mojih usana. Pod krilom neizvjesnosti - među mehkim perjem zaborava i nevažnog - treperimo pospani i zbunjeni.

Ni čimpannze ni slonovi večeras ne vjeruju u ljubav. Srećom, nas dvoje nikad nismo ni vjerovali.
Usput, leptiri imaju papirna krila, a boje ih osmijesi dječice koja se ne boje čudovišta iz ambalaže za gnjecavi keks od vanilije i cijanida. Pa ti shvati.

Tebi koji ne postojiš, od mene koja nisam stvarna.

30.01.2014.

bljutavo#2

           Možda je sve ovo samo privid svijeta. Možda nismo stvarni. Stvarno ne mislim da sam sposobna da dublje razmišljam o tome. Često donosim nekakve velike zaključke, pa se osjećam nadmoćnom, nepobjedivom. Ipak, to je pogrešno i zato danas odbijam roniti teškim temama. Danas odbijam koristiti komplikovanije forme izražavanja. Danas ne odbijam Njega i ples plitkosti koji igramo uz muziku ovozemaljskih prolaznih pobuda i ritam mladalačke strasti.

            Možda griješim. Ne znam. Besmislena čežnja za Nedokučivim od mene je napravila usamljenog pajaca. Ono što je ostalo od mog nekadašnjeg morala su ljute olupine nasukane na šljunkanste obale podsvijesti i tek povremeno me žacnu u nekom od gutljaja zabranjenih nektara i ambrozije. I kažu: "Sve teče." I kažu :"Sve će proći." Svašta kazuju. Istinu mi nude u blesavim poslovicama.

              Cotava srna u krdu prva je lovčeva meta. Danas nije poseban dan rezervisan za ljubav. Slušam kako svako tvoje izgovoreno "r" prhti u rečenicama. "Zašto loviti srhne kad su prhepelice ukusnije?" Cvrkućeš i ja se u tvoje smijalice sakrivam od mišljenja. Blentavo mi padaš u zagrljaj. Ti bi da me ljubiš, da te ljubim. Predajem ti se dokle me unutrašnji glasić ne sputava. Pričam ti kako nisam više curica koja vjeruje u to da poljupci čarobno liječe sve bole i rane, a lažem. Liječi me sama pomisao na tvoje usne.

Svaki dan je rezervisan za ljubav.

note to self: recaptcha je naporan i potpuno necitljiv.

28.01.2014.

Bljutava Poema #1

Po Njegovim kapcima prosula je san
i lukavo se pretvorila u svjetlost.
Na zamagljenom oknu prozora
kažiprstom je crtala
jednog čiča Glišu kako vodi svog psa.
Nad gradom su oblaci postajali
ilustracije Njenog unutrašnjeg nemira,
a nježne pahulje su bile
replika spokoja
koji se razlio Njegovim licem.
Već je bila na vratima
kada se On konačno prenuo.
Uvijek je najljepša kada se iskrada.
Njegove misli su se listale lako,
kao stranice šarenih slikovnica.
Vraćao je svaki prizor i dodir,
miris i zvuk.
Svi ti fragmenti su se drugačije sklapali
i pravili novu sliku svakim treptajem,
kao obojeni komadići stakla u kaleidoskopu.
Nije znao da li će se vratiti.
Čuo je
Njene potpetice klepeću
niz haustor,
niz ulicu,
daleko od njegove sobe
i njega samog.
Ustao je
i na iznova zamagljenom staklu
nacrtao jednog leptira.
Zamislio se na trenutak
i
odmah potom počeo misliti
o nekim drugim stvarnostima,
za čas zaboravivši
na onaj ben što se sakrio
u jednom od prelijepih
pregiba Njenog tijela.


<< 01/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031